Prostor Bosanske Posavine je do kraja 17. st. u pastoralnom pogledu bio pokriven djelatnošću franjevaca u samostanima u Modriči, Gradovrhu i Donjoj Tuzli koji su svi bili napušteni ili porušeni tokom Bečkog rata (1683-1699). Nakon toga cijelo je područje potpalo pod duhovnu skrb udaljenog samostana u Kraljevoj Sutjesci. U 18. st. razvija se veći broj kapelanija koje postupno prerastaju u župe, među kojima se ističu Tolisa, Bijela, Zovik i druge. Kada u drugoj polovici 19. st. bude dozvoljeno podizanje novih crkvenih zgrada, uprava Bosne Srebrene odlučila je osnovati samostan u Posavini, a za lokaciju je napokon odabrana Tolisa. Samostan ondje, dakle, djeluje u kontinuitetu više od stoljeća i pol u kojima je bio pošteđen većih razaranja usprkos ratnim sukobima, kao i elementarnih nepogoda. Zahvaljujući tomu, samostan danas posjeduje veliku količinu arhivskog materijala koji je, međutim, tek djelomično sređen i popisan. U tom smislu između Muzeja “Vrata Bosne” koji djeluje pri samostanu i Hrvatskog instituta za povijest već neko vrijeme se odvija suradnja u pogledu sređivanja spomenutog gradiva. U sklopu tog procesa, dr. sc. Barišić je višekratno boravio u Tolisi, a u razdoblju od 29. lipnja do 4. srpnja 2025. ondje je provodio i istraživanja o sanitarnim uvjetima i poduzimanim mjerama, obzirom da su toliški kraj i tamošnje župe i prije podizanja samostana predstavljale granično područje prema Habsburškoj Monarhiji, odnosno kasnije Austro-Ugarskoj i nalazili su se na ruti kojom se iz određenih dijelova Bosne putovalo prema Brodu na Savi (Sl. Brodu) kao glavnom graničnom prijelazu gdje se nalazila i karantena.
